rana na srcu

Dovukli su ga u predvecerje na volovskim kolima. Na sebi je imao vojnicko odijelo koje je bilo umazano krvlju. Na nekim mjestima je bila izmiješana sa blatom, a na nekima je krv, blistavo crvena, još uvijek bila svježa…

Nije prošlo možda ni par sati otkako se sve to desilo… Svi su nijemo stajali oko tijela mrtvog šehida, oko njihovog voljenog Ahmeda. Stajali i cutali. Znali su da neko mora obavijestiti njegovu mladu suprugu da je Ahmed poginuo. Niko se nije usudivao pokucati na vrata… Tišina je stezala svojim košcatim šakama sve oko njih, bilo je tako tiho da se cak ni vrapci nisu culi…

Odjednom zaškripaše vrata i kroz njih izviri jedna mala kuštrava glavica. Bila je to Samira, Ahmedova kcerkica. Nije imala ni tri godine, ali je dobro znala šta se dešava. Najviše je pamtila babino dugo izbivanje od kuce, pa je stalno pitala svoju mamu kada ce im babo doci. Cim je ugledala vojnike, zapita ih: "A gdje je moj babo?"

Pitanje odjeknu poput zvuka ispaljene granate narušavajuci ovu muklu tišinu… Niko ništa ne odgovori. Zacuvši da se nešto dešava, vrata se širom otvoriše i na njima se pojavi Amela. Gledala je po prisutnima tražeci medu njima svog Ahmeda, ali ga ne ugleda. Pritrca kolima molecI Allaha da ne bude u njima njen Ahmed. Cim ugleda njegovo lice, vrisnu bolno i poce da jeca ...

Suze su tekle same od sebe, ležala je na njegovim grudima gorko jecajuci.

"Mama, mama, šta je bilo, što placeš" - zapita je Samira dok joj je prilazila". Mama, zašto babo tu leži, šta mu je to na odijelu?"

Samira se pribi uz majku pa poce i ona plakati.

"Amela", zovnu je neko od prisutnih", hocemo li ga ostaviti kod tebe dok mu sutra ne klanjamo dženazu.”

Pitanje kao da je dolazilo iz neke daljine, jedva je shvatila šta je pitaju, samo je nijemo klimnula glavom u znak odobravanja. Uzeše ga sa sobom i unesoše u kucu. Amela je išla za njima pognute glave brišuci suze sa lica, ali ko može to more da zaustavi. Samira se pribila uz majku, oci su joj bile crvene i iz njih su tekle nevine djecije suze.

Položili su ga na veliki kuhinjski sto. Lijeva noga mu je bila slomljena pa je onako beživotno visila padajuci sa stola.

Noc se spuštala blago i polahko uvlaceci se u Amelinu sobu, pritiskajuci njeno mlado i bolno srce.

A zaista je bilo bolno. Jer, evo vec duže vrijeme, spopadaju je bolovi na srcu, ali je samo odmahivala rukom misleci da ce to proci, medutim, taj je bol sada bio još jaci.

Sjedila je u uglu sobe i promatrala to beživotno tijelo u kojem je, do prije koji sat, bujao život, radale se nade i ideje i koje se kretalo, smijalo, pricalo, milovalo, a sada samo mrtvo i nepomicno leži.

"Nije me bilo nimalo strah, " rece ona", a i što ce me biti, pa to je moj muž s kim sam dijelila i dobro i zlo. Kad mi nije nikada naudio dok je bio živ, zašto bi sada kada je mrtav. O, moj Bože, kako je teško navici se i reci da je rahmetli."

Prišla je svom Ahmedu i pocela mu brisati krv sa lica, ucini joj se kao da ce te njegove usne nešto reci, da ce se pomaci, da ce dozvati: "Amela, Amela", kako li su samo te rijeci bile slatke. A i te njegove oci iz kojih je donedavno uvijek nešto tajanstveno iskrilo, sada su ugašene i beživotne. Primakla se i poljubila ga, baš kao nekada. Nije je bilo stid, jer, ipak, on je bio njen, a molice Allaha da ih ponovo spoji u Džennetu… Ja Rabbi, ti nas ucini od dženetlija, a mene ucini princezom svih hurija, ja Rabbi Ti sve cuješ i Ti sve vidiš, pa primi ovu moju molbu. Amin."

Gledala je u njega, dodirivala ga, privijala njegovu glavu uza se, ljubila je, brisala sa nje krv i blato, a kao da je svo vrijeme išcekivala da progovori, da se podigne, da ustane, ali njen šehid ležao je nepomican, dostojanstven i lijep, kako samo šehidi mogu biti. Još cu makar ovu noc biti sa njim, još ove noci ce biti moj, a poslije neka mi ga hurije cuvaju dok ja ne dodem."

Uzela mu je nogu i lijepo je namjestila da izgleda kao da je citava i zdrava. Primace mu se još bliže i leže pored njega. Neko bi pomislio da je poludjela, ali niko ne može da osjeti ono što je osjecala, njena ljubav prema njemu je bila velika. Na momente joj je na um padalo da se i sama ubije, da što prije bude sa njim, ali, ako se ubije, teško da ce vidjeti Džennet, a to znaci da ce izgubiti zauvijek svog Ahmeda. Citala je u Kur'anu da su šehidi živi, da im Allah šalje svoju nafaku, u dubini svoje duše osjecala je istinitost tih rijeci. Zna samo jedno da mora da živi dok se ne preseli na bolji svijet". Moram da živim i othranim ono jadno malo siroce koje možda nije ni shvatilo da joj je babo preselio na Ahiret, o moj Allahu, olakšaj, a ne otežaj, jer ako sada ne umrem od ovog silnog bola koji me razdire, onda cu stvarno dugo da živim.”

Citavu noc nije ni oka sklopila. Ahmed je bio tu. Pred ocima je imala njegov nasmijani lik, prisjecala se njihovog vjencanja. Cinilo se da niko nije bio sretniji od nje tog momenta. Život im je bio tako lijep, a još kada je mala Samira svojim bistrim krupnim okicama ugledala ovaj svijet, sreci nije bilo kraja. Svaka slika se poput noža zarivala u njeno srce kidajuci ga dio po dio. Svaka pomisao o njemu bi izazivala bol, suze su tekle same od sebe, grudi su bile pune tjeskobe, disala je teškim uzdisajima, sve je boljelo, pa cak i ova kuca i ovi zidovi sve je podsjecalo na Ahmeda.

Ležeci uz svog Ahmeda tako je i docekala jutro. Narod je poceo da dolazi izražavajuci svoju žalost. Svi su je tješili da bude strpljiva, da se nada Allahovoj nagradi, da se pobrine za svoju malu Samiru, koja je sve to promatrala iz ugla sobe dok joj se na licu odražavao osjecaj tuge. Izgleda da je i ona shvatila da babo više nece doci i zagrliti je kao nekada i postaviti na krilo pitajuci je da li je još koju suru naucila. Ah, kako li je samo bio topao taj zagrljaj. Kao da i sada osjeca te nježne i tople babine ruke kako je ceškaju po kosi…… Suze su klizile niz to malo sicušno lice kao kapljice kiše kada klize po staklu. Znala je Samira da se ovim oprašta od svog voljenog babe.

Ja Rabbi, Ti nam oprosti naše grijehe, smiluj nam se i blago nas uvedi u svoj obecani Džennet. Amin.